ponedjeljak, 01.11.2010.

The importance of being... erm... Thomas?


[oko čega se prepiru skoro pa trogodišnjaci]

– Kako je bilo danas u vrtiću?
– Paaa... Urošu je rođendan. On je clven (verovatno je bio u crvenoj majici, prim. ja). Ja sam mu rekao: Ti si Džejms*. A onda, onda je on... – skoro pa plačnim glasom nastavlja Ivo – onda je on rekao da sam ja Džejms...
– To NIJE lepo – odmahuje glavom. – Ja sam Tomas!
rofl rofl


* Džejms je crvena lokomotiva.
:: 18:35 :: komentariši (1) . print . # ::

subota, 30.10.2010.

Going places



Ajme, što ja voooolim da đipam! yes
Super sam se sinoć provela. Svima koji čitaju a vole haus, od srca preporučujem klub WASH.

:: 22:26 :: komentariši (0) . print . # ::

nedjelja, 24.10.2010.

zemlja slobodnih ljudi


Bila sam na gay paradi. Lagala bih kad bih rekla da me nije bilo strah, dapače – da prostite – usrala sam se od straha. Al' neš majci, neće mene kakvi mandrili toliko isprepadati da postanem miš (tj. mišica). Ima da idem!


Dete sam u subotu naveče odvela kod tetke, ko velim – nek se makar dete zabavlja i igra, kad već majka mu mora da se sutradan vija po ulicama s kojekavim trogloditima. Muž odluči da ne može da propusti nastup nekog tamo didžeja, te da neće moći da ustane u cik zore i ide sa mnom da branimo pravo ljudi da slobodno šetaju. Naravno da mi je prijao osećaj da ću ja, krhka i nežna, ići sama u boj. Al on baš voli tu muziku (čuj, muziku!), a i ja se ubedim da je u interesu deteta da mu ne zaginu oba roditelja, pa mu nisam previše zvocala (al zapamtila sam, pa ću mu u prigodnim trenucima to nabijati na nos, mwahahaha).

Ode muž u provod, ja ostanem sama. Super, ima da se naspavam i odradim taj beauty sleep, sutradan ima da sijam! Jest da je parada zakazano za neko nedoba, nedelja u 10, i da je već ponoć, i da sam navila mobitel za nečovečnih 7 sati, ne bih li izjutra doručkovala, okupala se i napirlitala, jelte, al i sedam sati je dovoljno da ujutru izgledam sveže i odmorno, je l tako, tako je! Samo još maaalo da surfam, pa ću u krpice.
Mhm, hoću, hoću, kako da neću.
Taj internet je zlo.
Prvo sam se nervirala čitajući po forumu kako ljudi, inače normalni, komentarišu paradu. Pa sam onda nabasala na intervju Obradovića, vođe jedne simpatične grupe mladih ljudi okupljenih u organizaciju Obraz, pa sam se tu iznervirala. Pa sam onda saznala sve o praćkama za ljude i malo čitala šta sve ti mladi ljudi žele da urade nama koji hoćemo sutra da idemo na paradu, pa sam se još više prepala. Pa sam onda učila napamet bezbednosno uputstvo organizatora parade. Ništa mi nije pomoglo ni to što sam se sa Sestrama dogovorila da B. dođe po mene, a s njim i jedan viđeniji gej, koji se posvađao s organizatorima, pa za razliku od njih nema policijsku pratnju, a ne sme, logično, sam da ide, pa će ići s nama. Pa onda krenem da dumam kako uopšte da stignemo živi i zdravi do te parade. Ajd, nataći ćemo geju neku kapu na glavu, valjda ga niko neće prepoznati, mi ženskinje možemo da se našminkamo, to mu dođe ko da smo natakle kape na glave il se maskirale, al i dalje nas je petoro, što svakako spada u riskantu grupu onih koji se u nedelju kreću u grupama a ne liče na navijače. Da dođemo kolima do parade ne možemo, jer su sve ulice u blizini blokirane.
I tako ja jedva zaspim. Oko tri. Oh, well, what the hell, taj bjuti slip je ionako precenjen.

Zvoni meni mobitel u neka doba, zove B. Ćao, ja sam ispred zgrade, gde si ti?
Ispred zgrade?!! Bem ti mobitel, ne čuh alarm!

Imam ponosno da izjavim da sam za nepunih 15 minuta ustala, umila se, oprala zube, očešljala se, obukla, spakovala torbu i izašla. I to tik pošto sam se probudila! Ako mi neko ikad pomene da su ženama potrebni sati da se spreme, ima da ga utučem.


Uđem ja u B-ova kola, nema prominentnog geja. Sramota me da priznam, al malo mi lakne. Vozimo se do Sestara, Beograd pust ko za vreme bombardovanja. Popijemo tamo kafu, čak i B. iako ima fetiš prema filter kafi, meni V. napravi najdivniji doručak na svetu – kajgana sa sirom i nekom travuljinom u tortilji, mmm – ne treba da napominjem da smo se zajebavali da mi to dođe ko poslednja večera, odnosno doručak.
Odlučimo da kola ostavimo kod Sestara, a mi da idemo taksijem. Da ne bismo bili sumnjivi, smislimo da kažemo taksisti da nas vozi do ulice Svetog Save (ona izlazi na Slaviju, gde je jedan od punktova gde se skupljaju paradisti). Taman da izađemo, kad na teveu reporter kaže da se upravo tamo panduri tuku s navijačima. Kako ono beše – sreća prati lude. ;)
Dobro, ići ćemo u Beogradsku, odatle se spustiti do Slavije. Ja ću pored taksiste i pričaću o detetu. Porodične vrednosti itakoto.

[Taksi, odlomci razgovora]
Ja: E, nisam vam pričala, Ivo je bio u petak na jesenjem karnevalu u vrtiću. Mnogo su smešni klinci bili, maskirani u drveće, svima su natakli kese sa zalepljenim lišćem...
D: Eeee, lako je sad, videćeš kad porastu i uđu u pubertet. [D. nema dece, al ima psa, i ova rečenica je bila sav njen doprinos priči o deci]
V, u sladu s pričom: A gde ćemo da kupimo poklon za dečji rođendan?
B. ko iz topa: U Delti. [Delta se nalazi na Novom Beogradu, kilometrima dalje od mesta na koje mi idemo]
rofl
Ne znam otkud mi to, al mislim da je taksista bez problema provalio gde idemo. Nikad od nas undercover spies.

Izađemo iz taksija, silazimo niz Beogradsku, s desne strane kordon policajaca, s druge strane ulice navijači koji dobacuju nešto neartikulisano. Nije mi svejedno. Između njih i mene se nalazi prazan kolovoz, a eventualnu odstupnicu mi blokira red pandura. Pitam jednog srbokapa gde se ulazi na paradu, on – ne zna! Huh. Sretnemo neke novinare, s njima se spustimo do Slavije. Tu neke sredovečne tetke urlaju: "Ua, Dačićevi pederi! Branite nas normalne!". Nadrealno.
Sam trg je prazan, panduri su napravili krug oko njega, kod Meka se nalazi bukvalno šačica ljudi, a mladi ljudi naviru iz Svetog Save i Beogradske. Između nas i njih je taj brisani prostor i, kako mi se tad činilo, premalo policajaca. Mislim da se nikad ranjivije u životu nisam osećala.

Policajci nas popisaše, pretresoše i staviše nam žute trake oko ruku. Talkin' about symbolism! Kasnije shvatim da su te trake zapravo mudar potez organizatora. U slučaju nekakve frke, policajci bi mogli brzo i lako da identifikuju učesnike parade i zaštite ih. Možda je trebalo da izaberu drugu boju, al šta da se radi.

Dođemo naposletku u park kod Manježa. Ko da smo se teleportovali na drugu planetu. Sunce, muzika, nasmejani ljudi, zastave duginih boja, drugari iz doba raznih prethodnih protesta... Prvo mi se činilo da je bilo baš malo ljudi, kasnije, kad smo krenuli u šetnju, da nas ima relativno puno. Govornici su smorili, jedino su dve devojke koje su govorile zaista nešto rekle (i da, ubeđena sam da su generalno žene bolji govornici od muškaraca). Ministar Čiplić je uspeo da izjavi kako je Parada dokaz da je Srbija zemlja slobodnih ljudi, naravno da smo se zacenili od smeha – u tom trenutku nas od ostalih građana štiti pet hiljada pandura. Slobodni, my ass.
Prošetamo ulicama oko Manježa, uđemo u SKC, tamo većinu vremena provedem čekajući, što u redu za wc, što na pivo, koje naposletku nisam ni kupila, jer je počela evakuacija. Odlazak sa parade je bio organizovan. U policijskim maricama. Još jedna nadrealna scena. Marice parkirane ispred SKCa, pored svake stoji pandur koji uzvikuje: "Stari Grad! Konjarnik! Novi Beograd!" rofl

Ukrcamo se u jednu za Stari Grad. Navodno je trebalo da se učesnici prevezu maricama do stanica policije, a odatle da se raziđu kućama. Ja sam nekako uvek zamišljala da su te marice prostrane, uvek čujemo to kako su navijači potrpani u marice, to zvuči kao da unutra može da stane dvadeset mandrila, kad ono – NISU. Nas osmoro je jedva stalo pozadi, sedeli smo jedni drugima u krilu i na podu, ništa se nije videlo, jer tu postoji samo prozorčić s rešetkama, vazduh ulazi kroz ventilacioni otvor na vrhu koji je počeo da drnda minut pošto smo krenuli, bacalo nas je po tom prostoru, jer je policajac vozio ludački da, valjda, izbegne horde mladih ljudi koji su izašli da brane porodične vrednosti, i – super smo se zabavljali.

Izbacilo nas na Dušanovcu, jer nije bilo moguće stići do stanice policije, pa smo Sestre, B. i ja otišli kod moje tetke koja živi u blizini. Dođemo tamo, a ona žena izbezumljena. Uključen TV, tu vidimo da je u gradu potpuni haos. Na paradi se ništa od toga nije ni videlo ni čulo i da nemamo mobitele i da nismo evakuisani maricama brzinom svetlosti, ne bismo ni znali da postoje neredi. No, tek kad smo stigli kod nje shvatimo razmere divljanja. Elem, uđemo, tetka izbezumljenja. Poslala žena, genije, teču da kupi kafu kod Kalenić pijace dva sata pre toga. Ne znajući šta se u gradu događa. Pa onda saznala, al shvatila da teča, genije, nije poneo mobitel. A kod Kalenića jedan od najžešćih sukoba mladih s policijom. U neka doba, eto ti njega laganim korakom. Kaže da su mladi gađali autobus u kojom je bio i uzvikivali "Ajde, Srbi, izađite!". Budale. Pa je morao da se vraća peške. Al je zato kupio kafu. rofl Ostali tu neko vreme, kad se malo smirilo vratili se kod Sestara.


Bottom line: parada se održala, na njoj je bilo više strejt ljudi no gejeva, što je razumljivo, budale su razbile grad, Đilas je nepatvoreno đubre, policajci su dobri momci, marice su male, ja živim u idiotskoj zemlji.


No, da citiram prominentnog geja: Šetali smo, crknite!


:: 16:37 :: komentariši (2) . print . # ::

subota, 11.09.2010.

tips and tricks


novogodišnje odluke se poštuju maksimalno mesec dana od kad su donete. govorim iz iskustva. samo prvih mesec dana sam vodila onaj dnevnik troškova - btw, potpuno je neverovatno kako pare odu na kojekakve gluposti; u krevet sam možda jednom otišla pre ponoći, istina, držala sam se onoga da neću peglati vikendom, ali i to samo zato što skoro uopšte nisam peglala zubo štedela jesam, ali bezuspešno ;)
craft day nije zaživeo, nažalost, i to mi je baš tužno. zato sam, kad sam otišla na odmor odlučila da ivu to sve nadoknadim.
našla sam gomilu sajtova sa easy crafts za koje nije potrebno više od pola sata, ali garantuju sate i sate zabave. pa reko' da podelim.

:: zmaj za 20 minuta


stvarno se napravi za dvadeset minuta. ako sve pripremite unapred, traje i kraće. ja sam stavila onaj štapić za roštiljanje, moguće da bi bolje radila slamčica. napravila sam dva, jedan za iva, jedan za mene, bili smo glavna atrakcija na šetalištu. ivov nije leteo, više ga je vukao za sobom, ali je svejedno cičao od sreće. priceless. od srca preporučujem, super je zabavno, čak i ako nema vetra i zmajevi ne polete. eh da, nemojte da zaboravite da stavite rep, moguće je da bi naši i poleteli da su imali i taj feature.

:: papirni šeširi

pored onih koje smo pravili kao mali, onih kao za krečenje (hehe, ko o čemu, ja o krečenju), možete da napravite i ove:


zaista se lako prave. ivo nije dao da mu stavim novine na glavu, pa sam kao model koristila sestru. posle smo se igrali majstora, pa piknika, sve u sobi. super je za neki pretend play.

:: brodovi


tu imate i pattern koji možete da odštampate. ja sam ga smanjila, tako da mi dve slike stanu na jednu stranu, mislim da nema potrebe praviti tako veliki brod. jako se lako pravi, a ako ste iole vešte, možete čuda da napravite. dva-tri takva brodića i eto super zabave. ja sam naše pravila od tanjeg kartona, onda ivice mogu da se lepe selotejpom, a pramac i kormilo običnim lepkom za papir, pa dete može da prisustvuje čitavom procesu izgradnje, bez bojazni da će se opeći na hot glue.

:: ulica
nemam link, ovo je moja kreacija smijeh
ivo stalno gura autiće po šinama koje smo mu kupili, pa nam je palo na pamet da ne bi bilo loše da mu napravimo ulicu. imamo neku staru šper-ploču (neki veliki debeli karton bi verovatno bio zgodniji), na njoj smo nacrtali kolovoze, trotoare, raskrsnice, nekoliko blokova, pešačke prelaze... od kartonskih kutija – od sapuna, griza, muslija i igračaka – napravili smo zgrade. semafore smo napravili od kartona koje smo natakli na štapiće, pa sve to zaboli u plastelin. ulične svetiljke se prave od slamčica, onih što se savijaju, na kraj se stavi mali kvadar od kartona koji glumi sijalicu.
ovo takođe garantuje sate zabave, naročito ako niste perfekcionistkinje, pa vam je u redu da dete samo lepi i ukrašava zgrade.
planiramo da napravimo i zelene površine i drveće. samo još da nađemo negde sunđere.

:: šporet
još uvek nisam napravila, ali planiram. ivo voli da "kuva" i sprema nam kafu, supu, čokoladno i običano (nije typo, tako on zove obično mleko) mleko i čoko-čaj, pa sam smislila da mu napravim šporet.
uzeću kutiju od muslija, zalepiću dva kartonska kruga obojena u crno kao ringle, a kao dugmiće za uključivanje ću staviti poklopce od paste za zube zalepljene na čačkalicu.


eto, toliko od mene za sad. ako vi imate neke ideje, dajte!



kategorija: crafty mama

:: 21:27 :: komentariši (1) . print . # ::

petak, 27.08.2010.

uterivanje u rodne uloge

spremamo se jutros ivo i ja za vrtić i ja imam braon majicu na sebi.

ivo: mama, ti si blaon?

ja: jesam.

a ti si devojcica?

da.

emmm... devojcice su CLVENE!




apparently, ja nisam devojčica. smijeh


:: 09:56 :: komentariši (3) . print . # ::

petak, 20.08.2010.

ma, daaaaj!


pa kakve su sad ovo gluposti po blogu?!

prvo su došle ove igrice koje me tako opako nerviraju - molim, MOLIM, najljubaznije preklinjem neku dobru dušu da mi kaže kako da uklonim to ogavno sranje (a znam da može; ima blogova koji su bez tog boksa) - a sad i fejsbuk!

ne, ne želim da imam dugmence za lajkovanje mojih postova. i ne, ne želim da iko bude prvi od svojih prijatelja kojim se sviđa ovo.

i da, znam da sam na besplatnom serveru i da uvek mogu otići negde drugde ako mi se ovde ne sviđa, ali, ALI, meni se sviđa ovde, samo bih da ne moram da imam ove pizdarije. kmek.

mislim, bilo bi u redu da ko želi ima opciju da doda mogućnost lajkovanja, a ne da je to difolt. i, zašto bi, zaboga, moj blog bio na bilo koji način povezan sa fejsbukom?! ako želim, sama ću linkovati svoj post na fb. a ne želim.



mnjah. ne volim kad mi se nešto nameće. da, matora sam baba koju nerviraju novotarije i svetleće i iskačuće stvari.
:: 22:49 :: komentariši (5) . print . # ::

srijeda, 04.08.2010.

spomenar


Ivova omiljena:

igračka:
Thomas vozovi sa šinama - u stanju je satima da sklapa šine i vozi te voziće
Lightning McQueen - iz filma Cars, to mu je, uz nedavno kupljenog Matera, igračka s kojom ide na spavanje
gumeni dinosaurusi (iz Land Before Time)

knjiga:
sve knjige o Majstoru Bobu (pre svega Izgradnja pekare i Konvoj mašina)
Opšta biologija i Opšta hemija, biblioteka Atlasi znanja - mislim da su mu se svidele ilustracije molekula i veza između njih - on ih zove lopticama; pre neki dan je uzeo sam da "čita" Opštu biologiju i počeo: jednog dana... :D

uspavanka:
Twinkle, twinkle little star, Plavi čuperak (u improvizovanoj pevajućoj izvedbi), Humpty Dumpty, Yellow submarine, reklama za Noblice :D

pesma:
Hot Dog (završna tema Mickey Mouse Clubhouse), Ivov voz, Zakleo se bumbar, Trotinet

priča:
Tri praseta (sa sve pevanjem Ko se boji vuka još, tri za groš)
Crvenkapa

dugometražni crtani:
Cars - naročito voli kraj crtanog, gde McQueen pomogne Kingu da završi trku

crtani:
Mickey Mouse Clubhouse (zbog završne pesme pre svega)
Pingu - ujedno i moj omiljeni :D

hrana:
grašak

voće:
banana, višnje

piće:
sok od jabuke

drugari (zapravo drugarice):
Marta i Dana

odevni predmet:
majica s dugim rukavima s robotom + pidžama iz iste kolekcije

igračka za kupanje:
loptice, žuti i plavi brod (tzv. elou i blu)




:: 13:36 :: komentariši (5) . print . # ::

nedjelja, 01.08.2010.

hell, thy name is vrnjačka banja, the end

da ne bude da samo hejtujem, nije ovo sve bilo toliko loše. lepa je vrnjačka banja, doduše za maksimalno tri dana boravka, ne više.
čitav jedan deo je pešačka zona, sa parkovima i igralištima, tuda protiče neka mala rečica, svako malo ima nekog mostića, jedan se čak (pretenciozno) zove most ljubavi – zaljubljeni parovi tu zaključavaju katance na koje su urezali svoja imena. tu je i neko maleno jezerce sa patkicama koje imaju tu svoje kućice i mostić; istina, jezerce je prljavo toliko da ne može ništa da se vidi u njemu, ali očigledno u njemu uspevaju neke ribice koje jedu sav onaj hleb, keks i kokice koje posetioci bacaju patkama, a koje ove apsolutno ignorišu.
dok smo mi bili ovde, bio je neki festival pčelara, pa su svuda letele pčelice, što nije tako dobro, ali je bilo meda i medenjaka na sve strane, što je dobro. yes

ivo je, za razliku od mene, zaista uživao. jurcao je ko muva na ekstaziju, sve vreme je umišljao da je voz i da mora da staje na svetlije kockice kaldrme na šetalištu – to su stanice na kojima ljudi prvo izađu, pa uđu drugi i tek onda može da se nastavi sa bezglavim jurcanjem. :))
plivao je u bazenu, spuštao se niz tobogane, verao se po penjalicama i drveću, bio je u centru pažnje svih klinčica iz hotela, jedna dvanaestogodišnja maša mu se posebno svidela, stalno je kukao "gde je maša? gde je maša?"
naučio je i da piški stojeći i nijednom se nije upiškio tokom popodnevnog spavanja. noću sam mu ipak stavljala pelene.

meni je tetka zapravo bila od velike pomoći, jer sam mogla da popijem kafu bez da svaki tren ustajem i gledam gde je ivo. da nije bilo babe, da nisam dovedena pred svršen čin i morala da pristanem na trokrevetnu sobu, umesto da uzmem zasebnu sobu za mene i iva, i da nije neplanirano došla tinejdžerka, verovatno bih se zapravo relativno dobro provela. ali dobro, you win some, you lose more ;)

i mala anegdota za kraj:

šetalište je krcato kojekakvim štandovima koji prodaju svašta, od kokica, kuvanog kukuruza, preko suvenira, do raznih šljaštećih igračaka sumnjivog kvaliteta. i naravno da je ivo išao od jednog do drugog štanda i želeo auto, loptu, kamion, mač, balone, ukratko sve što je mogao da vidi na tim štandovima. i naravno da mu nisam kupila ništa od toga, osim kuvanog kukuruza koji mu je postao omiljena hrana. ali, naravno, tetka mu je kupila i loptu i autiće i kamiončiće.
kako bilo, jedno veče odem ja s njim do prodavnice da kupim vodu i sok. ispred prodavnice je jedan od tih štandova s igračkama. taktika mi je do sada bila – možeš da gledaš, ne smeš da diraš. uglavnom je ferceralo. no, oko sokolovo mamino, snimi neki komplet thomas vozića i – mama, vidi... VOZ! oćemo da kupimo.
kažem ja njemu da ću mu kupiti prekosutra, nadajući se da će on na to zaboraviti, kao što je zaboravljao sve druge gluposti do tada.

kad, ne lezi vraže, dva dana posle toga šetamo se mi šetalištem, ivo se okrene ka meni i kaže (citiram):

Mama, ti si meni obećala vozove. Ti, TI si mi obećala! – i upre prstom u mene. rofl
kupila sam mu te voziće.

nekako je baš porastao. cerek



[i tako sam vam se ja, dragi moji, provela na odmoru. bilo, ne ponovilo se!]



:: 10:05 :: komentariši (3) . print . # ::

subota, 31.07.2010.

hell, thy name is vrnjačka banja, part IV

day seven


misterija je rešena – talijani su došli na svadbu.
yup, na svadbu.
u hotelu.

svadba u hotelu znači sledeće:
sala u kojoj inače imamo obroke je preuređena za svadbu, pa gosti obeduju u maloj sali;
hotel je pun učesnika svadbe;
mahom su to deca i tinejdžeri koji jurcaju po hotelu pa se na lift čeka duže no na autobus u beogradu, stariji valjda krkaju svadbeni ručak i šacuju tetke koje su se utegle u haljine prikladne eventualno osamnaestogodišnjakinjama, pa su manje primetni od podmladaka;
od podneva je prilaz hotelu blokiran automobilima, pa ne smem iva da pustim da jurca slobodno kao što sam mogla do danas;
muzika je toliko glasna da se u holu hotela ne može razgovarati i ne, ne preterujem;
repertoar je, očekivano, katastrofalan;
u neka doba su došli i trubači – ispred hotela;
bar je zatvoren još u deset naveče, pa sam morala da kukam i molim da mi nađu konobara koji će mi se smilostiviti i dati mi pivo na račun sobe;
morala sam da istrpim napadno razgovorljivog dedu koji mi je žickao cigarete, usput me ispitujući a odakle sam i je li mi lepo u banji i šta tako lepa mlada devojka traži sama u hotelu, noću, s laptopom i pivom, može mi on praviti društvo, wink-wink nono jedva ga se otarasih;
skoro pa tinejdžerka koja je u sobi s nama je đipala na kolce i uhvatila iva za ruku da skakuću zajedno, umalo da izbije međuporodični sukob jer da ja nisam dala da ivo đuska na tu muziku (mislim, on đipa čim nekog vidi da skakuće, nema izgrađen muzički ukus, ali svejedno i upravo zbog toga);
i tako. baš nam je lijepo.

ah da, tetka i predtinejdžerka su pre večere otrčale dole da – and i quote – vide mladu.
zašto, o zašto?! kakva je zabava u tome da se vidi apsolutno nepoznata žena koja se igrom slučaja venčava u hotelu u kojem smo smešteni??
samo sam čekala kad će da prokomentarišu – vidiš, sanja, TO je svadba, a ne ono tvoje. rofl

inače, danas je nastupilo ledeno doba, duva neki ledeni vetar, a ja sam ponela samo tanani džemperić i nisam ponela čarape. srećom, detetu sam ponela topliju odeću, pa se makar on nije zaledio kad već jeste majka-kreten :)


ima jedna dobra stvar u današnjem danu – sutra idem kući! jupi! mužić-pužić i kućica-slobodica. jedva čekam. kad samo pomislim da sam mogla da se zajebem i dođem u banju na deset dana. e to bi bio jedan kvalitetan megazajeb.



to be continued...

:: 10:00 :: komentariši (1) . print . # ::

petak, 30.07.2010.

hell, thy name is vrnjačka banja, part III

day five


ivo je mala ribica. počeo je u bazenu da me gura od sebe i viče "mama, idi, hoću sam!"
naučio je i yellow submarine pa je peva dok pliva, morsko prase jedno malo. i pliva. dobro, ne pliva za pravo, već pliva – ima šlauf, ali se sam batrga nožama s jednog kraja bazena na drugi. cerek
za doručkom i večerom nas uslužuje neki prilično neljubazan konobar, smara ga izgleda taj konobarski posao, šta li. na ivici sam da se potučem s njim.
ali dobro, makar uveče, kad ivo zaspi, mogu da se iskradem iz sobe, popijem pivo uživajući uz tri poljupca hoću ja, ko da ti uzme iz moje duše kosovo i niška banja, topla voda repertoar. nađe se tu i po koje kolce i razdragani gosti koji podvriskuju i tancuju sve u šesnaest (zna li ko zašto baš šesnaest?što ne petnaest ili trinaest?).
elem, prava uživancija.

baba svako malo kuka kad će kući, jer joj je u banji – dosadno!
e pa kad je babama dosadno u banji the world is definitely coming to an end. consider yourself warned! zubo

day six


pun hotel talijana.
now, how fun is that?
makar je danas pala kiša, pa najzad može da se diše. da, naravno da sobe nemaju klimu.

btw, sinoć nam je uleteo noćni leptir u sobu. crni. veliki. ma, ogroman! bljak. i naravno da se to dogodilo dok sam uspavljivala iva pa nisam mogla da pobegnem istog trena. bljakbljakbljak. i naravno da posle nisam mogla da zaspim, ovog puta ne zbog babinog hrkanja, već iz genuine straha od letećih žgadija. mrzim, mrzim, MRZIM noćne leptire. iskonski strah od mesnatih letećih buba. fuj!
a sigurna sam da je ovaj konkretni primerak odlučio počastiti nas svojim prisustvom jer sam ivu juče objašnjavala da je leptir na zavesi u hodniku noćni leptir i da će poleteti samo ako mrda zavesu, što je on besomučno radio, iako bez uspeha – leptir je stajao na zavesi postojano kano klisurina.
e, ovaj u sobi je sigurno bio taj isti iz hodnika i došao je da se osveti za maltretman tokom dana. nadam se samo da noćni leptiri nisu solidarni te da nas noćas neće posetiti drugari gorepomenutog.



to be continued...


:: 10:20 :: komentariši (3) . print . # ::

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Opis bloga

o bebcu :)
malo i o meni. o nama. everyday life.
i slično.

02.04.08. 64 .. 7560 .. 42,1
15.05.08. 68 .. 8180 .. 43,5
25.06.08. 69 .. 8650 .. 44,5

16.06.09. 82 .. 12,5

29.05.08. jedinica dole levo
01.06.08. jedinica dole desno
04.09.08. jedinica gore desno
09.09.08. jedinica gore levo
22.10.08. dvojka gore desno

16.06.09. sve od jedinice do četvorke :)

23.07.08. propuzao :)
02.08.08. uspravio se
25.10.08. sam stoji 10-tak sekundi

Linkovlje

Baby score

upiškio mamu: 9 puta

ukakao mamu: 5

upiškio tatu: 2 (prvi koga je upiškio)

ukakao tatu: 0

upiškio strance: 2

ukakao strance: 1

Baby's wish-list:

:: kućni ledomat

:: projektor (sa ili bez platna, ne pravim pitanje)

:: mega udobna kancelarijska stolica, onakva kakvu ima Vanja u Školarcu, komada 2

:: iPod

:: Gilmoire Girls, Fraiser, Seinfeld, Friends - sve sezone

:: DVD recorder

:: mikrotalasna pećnica

:: priče o Gojku i Dobrili Srđana Valjarevića (izlazile su u Danasu, a ne postoji štampana verzija; ovo smo spremni platiti suhim zlatom)

:: štapićasti blender (u narodu poznat i kao blender za poneti) - NABAVILA!!

[nastavak sledi...]


free web counter